Vanjske okolnosti u kojima djeluju udruge ponekad se mogu promijeniti na način koji nepovoljno utječe na rad udruge. Najčešći vanjski uzrok koji može drastično utjecati na rad udruge jesu izvori financiranja. Kada se natječaji i fondovi naglo preusmjere na nova, društveno popularna područja, udruge su često prisiljene birati između financijskog opstanka i vjernosti svojoj primarnoj misiji. Postavlja se ključno pitanje: što udruga može i što bi trebala učiniti u takvim okolnostima?
Zbog sve manjeg broja raspisanih natječaja, neke udruge proširuju obim djelatnosti pa u svoje statute upisuju aktivnosti koje praktički pokrivaju sve klasificirane djelatnosti koje su propisane u nacionalnoj klasifikaciji. Javljaju se na bilo koji trenutno otvoreni natječaj pa tako počinju djelovati u širokom rasponu tema.
Kratkoročno, navedeni pristup ima određenih prednosti. Zbog mogućnosti prijavljivanja na različite natječaje i fondove, udruzi se pruža pogodnost da koristi više izvora financiranja i time omogući financijsku stabilnost. Zbog raznovrsnih aktivnosti i usluga koje pruža, stvara širi krug korisnika te privlači veći broj ljudi s različitim interesima, a to joj ujedno osigurava i veću vidljivost u javnosti. Članovi tima kroz raznovrsne projekte uče nove stvari te razvijaju različite vještine.
Iako ovakav pristup kratkoročno može pomoći udruzi da preživi teško razdoblje, u praksi navedeni pristup skriva zamke koje dugoročno štete organizaciji. Kada se udruga vodi isključivo trenutno dostupnim natječajima i trendovima, njezine prividne prednosti ubrzo postaju njezini najveći nedostaci. Umjesto dubinskog rješavanja problema, organizacija se bavi površnim “gašenjem požara” tamo gdje se trenutno nudi novac. Donatori koji su podržavali udrugu zbog određenih aktivnosti gube povjerenje i vide je kao oportunističku organizaciju koja nema autentičan cilj. Različiti interesi i raznovrsne usluge u stvarnosti dovode do razvodnjavanja identiteta udruge. Kada udruga radi sve za svakoga, u javnosti gubi prepoznatljivost, a lojalna baza korisnika nestaje jer nitko točno ne zna u čemu je ta udruga doista stručna. Utjecaj udruge slabi jer ne pogađa ciljanu publiku, a korisnici su samo privremeno i površno vezani uz organizaciju. Iako se stalno učenje novih stvari i razvoj različitih vještina kroz raznovrsne projekte čini koristan za tim, ono u praksi ne stvara stručnjake. Stalno učenje nepoznatih područja ispočetka stvara ogroman mentalni pritisak, negativno utječe na produktivnost i dovodi do brzog sagorijevanja članova tima. Kada udruga, u želji za opstankom, počne plaćati vanjske konzultante da joj pišu projekte za teme u kojima nema znanja a ni iskustva, problemi se gomilaju. Osim što usluge vanjskih konzultanata predstavljaju dodatan financijski izdatak, u fazi provedbe na vidjelo izlaze i neiskustvo i nekompetencija radnika, a loša provedba na terenu rezultira nezadovoljnim korisnicima, nemogućnošću pravdanja troškova kod donatora i trajno narušen ugled udruge u javnosti.
S druge strane, zalažemo se za ozbiljno strateško pozicioniranje udruga na tržištu socijalnih usluga i diversifikaciju izvora financiranja što povećava šanse za dugoročni uspjeh i prepoznatljivost u javnosti, gradeći pritom stručnost, autentičnost i kvalitetu zbog kojih postaje nezamjenjiv akter u svojoj zajednici.
Strateško planiranje je proces kroz koji članovi udruge (osnivači, zaposlenici, volonteri) prolaze kroz ozbiljan proces procjene problema s kojima se njihova zajednica suočava. U tom procesu mogu sudjelovati i njihovi mogući partneri (npr. socijalni radnik lokalnog centra za socijalnu skrb ili liječnik lokalnog doma zdravlja ili član/ica neke iskusnije udruge, koja se bavi srodnim temama). Izbor vanjskih sudionika strateškog procesa ovisi o području kojim se udruga bavi ili se namjerava baviti.
Osim vanjskih potreba zajednice, uključene osobe procjenjuju i vlastite kapacitete za bavljenje problemima u zajednici. Također, procjenjuju i druge dionike (Analiza dionika obuhvaća partnere, suradnike, saveznike, konkurente pa čak i protivnike) s kojima bi mogli surađivati ili koji bi ih eventualno mogli ometati u njihovom radu. Konačno, kroz proces strateškog planiranja udruga jasno određuje područja kojima se želi baviti, svoje ciljane skupine i ciljeve koje želi ispuniti u određenom vremenskom razdoblju.
Proces iznalaženja više izvora financiranja je izrazito težak za udrugu, ali dugoročno gledano takav pristup osigurava neovisnost bez gubljenja prepoznatljivosti i identiteta udruge. Primjeri izvora financiranja izvan projektnog financiranja mogu biti razrađeni sustav više oblika članarina, razvoj društvenog poduzetništva, suradnja s gospodarskim sektorom, organiziranje događanja kao što su igre na sreću, pub kvizovi ili slično, pokretanje kampanja skupnog financiranja (crowdfunding), obraćanje domaćim ili inozemnim zakladama koje podržavaju ciljeve kojima se naša udruga bavi te eventualno investiranje u tzv. Venture fondove o kojima više govorimo na našim online radionicama.
