Zakon o radu definira pojam radnog vremena i dijeli ga na puno radno vrijeme i nepuno radno vrijeme.
Članak 61. Zakona o radu navodi da puno radno vrijeme ne može biti duže od 40 sati tjedno. U ovom članku se također navodi i da radnik koji radi u punom radnom vremenu može sklopiti ugovor s drugim poslodavcem (dopunski rad) u trajanju do 8 sati tjedno ali ne više od 180 sati godišnje. Uvjet za sklapanje ugovora o dopunskom radu je pisana suglasnost poslodavca s kojim radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu.
Članak 62. Zakona o radu definira nepuno radno vrijeme koje je svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena. Radnik koji radi u nepunom radnom vremenu može biti zaposlen kod više poslodavaca do ukupno 40 sati tjedno. Kod radnika koji rade kod dva ili više poslodavaca na ukupno 40 sati tjedno također postoji mogućnost sklapanja dopunskog ugovora o radu koji je naveden u Članku 61. kada svi poslodavci moraju dati suglasnost za dopunski rad.
Prilikom sklapanja ugovora o radu za nepuno radno vrijeme radnik je dužan obavijestiti poslodavca o sklopljenim ugovorima s drugim poslodavcima. Poslodavac je dužan osigurati radniku koji radi nepuno radno vrijeme iste uvjete rada kao i radniku koji radi puno radno vrijeme.
Plaća i druga materijalna prava radnika (regres, božićnica i dugo) utvrđuju se i isplaćuju razmjerno ugovorenom radnom vremenu osim ako primjerice kolektivnim ugovorom ili Pravilnikom o radu nije drugačije utvrđeno.
Neoporezive primitke radnik može ostvariti kod dva ili više poslodavaca u ukupnom neoporezivom iznosu te je važno provjeriti jesu li već isplaćeni tijekom kalendarske godine i u kojem iznosu. Naime, radnik može dobiti nagradu za radne rezultate neoporezivo u ukupnom iznosu do 5.000,00 kn raspoređeno na sve poslodavce. Ako je radnik tijekom kalendarske godine kod 1 poslodavca dobio nagradu od 5.000,00 kn, tada kod ostalih poslodavaca više ne može koristiti neoporezivi primitak.
