Osnovali smo CCI 1998 godine. Nas desetero. Skupili smo glave na hrpu i odredili kriterije za odabir mjesta gdje ćemo raditi na revitalizaciji društvenog života nakon rata:
- Područje dovoljno blizu Zagreba da možemo stići javnim prijevozom ili stopom
- Siromaštvo i nerazvijen kraj
- Višenacionalna sredina
- Ratna stradanja
- Nema dovoljno pomoći izvana
Petrinja je sa svojim naseljima odgovarala svim kriterijima i mi smo krenuli upoznavati zajednicu i građane. Prve konkretne aktivnosti bile su obnova društvenog doma u selu Budičina te čišćenje terena od glomaznog otpada u Banskom Grabovcu. Jedno selo naseljeno hrvatskim stanovništvom, drugo srpskim stanovništvom. Ravnopravni i podjednaki pristup pripadnicima svih nacionalnosti i vjeroispovijesti zadržali smo do danas. Naklonost i brigu za one koji nemaju pravednu priliku za razvoj također.
Prvih godina naših svakodnevnih putovanja u Petrinju, bilo je tužno – neka sela bez struje, druga bez ijednog prijevoznog sredstva, djeca kilometrima pješače do glavne ceste kuda vozi autobus do škole.
Međutim, osim nas dolazile su i druge organizacije, Arbeiter Samariter Bund, Norwegian Refugee Council, ALDA, a i pomalo su se stvarali uvjeti za osnivanje lokalnih udruga. Jedna od prvih je bila IKS koja je počela okupljati mlade, voditi programe za mlade i razvijati urbanu alternativnu scenu mladih. Uskoro su došli i projekti Europske volonterske službe. Grad Petrinju odjednom je preplavio veći broj mladih studenata iz cijele Europe.
Petrinja je 2020. godinu dočekala puna događanja za svoje građane. Gradska knjižnica jedna je od aktivnijih koje znamo, raznovrsni programi kulture u ponudi su tijekom cijele godine, turističke ponude su u razvoju i usponu, pregršt novih suvenira grada, otvoren je prvi otvoreni keramički atelje, prepoznata je briga za ukidanje prepreka za osobe s invaliditetom, ukratko grad je u zadnjih 20-tak godina postao grad entuzijastičnih i zaigranih ljudi sa planovima za budući razvoj i napredak us vaim područjima života.
I onda BOOOOOM, potres, slike razrušenog centra obilaze cijelu Hrvatsku i svijet. Nevjerica, šok, strah za sve koje poznaješ i s kojima si surađivao. Slike lica svih njih prolaze nam kroz glave. Mahnito pišemo poruke na Viber, WhatsApp, Messenger. Ništa ne prolazi, nema telefonskih veza. Čekamo napeto facebook objave, tražimo načine kako pomoći. Hrliti tamo, nositi, voziti što treba? Ili čekati da se netko od poznatih javi, slušati potrebe, nabavljati potrebno i onda dostaviti. Radit ćemo ovo drugo kao i 1998. Slušati potrebe, i kontinuirano biti na raspolaganju.
Samo ima jedna ključna razlika od 1998.-e do danas. U Petrinji ima snage i potencijala za novi grad, nove kuće, nove prometnice, popravljen most kod Bresta i jako puno ljudi koji neće otići nego će tvrdoglavo i uporno ponovno graditi svoje ognjište i svoj dom. Naš je plan ponovno biti dio njihove priče gradnje i razvoja.
