Priča za Valentinovo Starija objava Public call for...

Priča za Valentinovo

Samo ti i Volim te

Crvenkasto svjetlo digitalnog sata pikalo ga je u oči. Okretao se i namještao otkad je legao. Nadao se da je već jutro. Na digitalnom satu je treptao broj tri. Sigurno se baterija pokvarila, i možda je okasnio. Otkrio se i sjeo, spustivši noge s lijeve strane kreveta. Ona je bila jedina opcija, s desna je bio zid. Stopala je uvukao u papuče. Ustao je podupirući se lijevom rukom o naslon stolice koju je sinoć ostavio pokraj kreveta. Kukovi i koljena pokretali su se. Lagano je koračao dok nije došao do prekidača, ali ga je svjetlo sa stropa tako zabljesnulo da ga je ponovno ugasio. Do njegove sobe na prvom katu dopirala je vanjska rasvjeta pa je do kupaonice došao bez većih problema. Upalio je svjetlo, odškrinuo je vrata i čekao nekoliko trenutaka da mu se zjenice priviknu, potom je ušao. Ono što je vidio u ogledalu nije mu se dopalo. Bijela bujna kosa stršala je na sve strane. Ovakav ne može pred gospođu Idu. Prije tjedan dana osvojila je titulu missice i izlazila je samo sa sređenim dečkima. Čim mu je pažnja otišla na gospođu Idu, nalet optimizma prostrujao mu je tijelom i u ogledalu si je izgledao ljepše. Pogledao je lijevo zapešće. Kazaljke su pokazivale tri sata i petnaest minuta. To je dobro za njegov naum da neprimijećeno ode na drugi kat i ostavi poklon iznenađenja za Valentinovo. Svidjela mu se uloga tajanstvenog obožavatelja koji će po posveti biti prepoznat. Dok se oprao, umio i obukao prošlo je više od sat vremena i kazaljke na satu su se pomakle prema pet. Nekad se spremao u petnaest minuta. Postao je jako usporen. Dobro da se probudio na vrijeme.
Prije nego je izašao, odmjerio se u ogledalu obješenom na zid u predsoblju. Košulja, kravata, samteni prsluk i sako slagali su se u nijansu. Jedino su mu noge, u širokim nogavicama, bile mršave. Trebao bi više šetati, trčati, krenuti s tenisom. Upitat će gospođu Ljilju gdje može trčati. Nalet optimizma ponovno mu je prostrujao tijelom.
U lijevoj ruci je imao ukrasnu vrećicu crvene boje. Okrenuo je ključ, polagano odškrinuo vrata i pogledao lijevo i desno. Hodnik je bio prazan. Papuče nisu šljapkale ni škripale dok se protupožarnim stepenicama penjao na drugi kat. Stropna svjetla u dugom hodniku bacala su meku svjetlost, dovoljnu da pronađe sobu 201. Vrećicu je objesio na kvaku. Osjetio je novi nalet optimizma. Dok se vraćao, kukovi i koljena su ga slušali. Na doručak je krenuo pun optimizma. Svima je uz naklon odzdravljao, nekoliko puta je zastao i upustio se u razgovor. Srce mu je zatreperilo kad ju je ugledao. Išla je prema njemu okićena perlicama. Zamišljao je kako ju drži u zagrljaju kad je prošla i zavikala:
„Stipe, Stipe, kako si samo pogodio da najviše volim čokolade Samo ti i Volim te?“
Prošli su pokraj njega ruku pod ruku. Išli su prema blagovaonici. Zapuhnuo ga je miris njena cvjetnog parfema.
Okrenuo se za sto osamdeset stupnjeva i krenuo van. Kad se spustio na klupu, osjetio je hladnoću, ali nije imao snage suočiti se s mogućnošću da na hodnicima sretne cvrkutavi par. Ruke je spustio u krilo i bezvoljno je gledao u sivo bojeni zid. Htio je ustati kad mu je u krilo skočila žuta mačka. Meko ga je gledala sivo-zelenim očima kao nekad Milena. Isto kao i ona, smjestila se u njegovo krilo. Postalo mu je ugodno oko srca. Pomilovao ju je. Prela je i prela sve do trena kad ga nije zazvao glas: „Gospodine Stipe, jeste li dobro? Smrznut ćete se. Uđite na toplo.“ Mačka je skočila na tlo, mahnula repom i otišla. On je mahnuo socijalnoj radnici koja ga je zazvala. Ušao je u predvorje Doma. Ruke, stopala i lice počeli su mu se žariti.

© Marijana Mrvoš

Dodajte komentar

Vaša adresa neće biti vidljiva. Polja označena zvjezdicom * su obavezna.